This work is licensed under a Creative Commons Attribution-Share Alike 2.5 Slovenia License.

I. Uvod

U svojim promišljanjima o francuskoj studentskoj revoluciji 1968. godine Julija Kristeva se u novijim intervjuima ne slaže s tvrdnjom da su zahtjevi za srećom - intrigantna srž jouissance, kako naziva političku težnju šezdesetih godina - tek neostvarene utopije onog vremena. Prema njezinu mišljenju, prodor privatnog užitka u sferu javnosti jedno je od najvećih dostignuća revolucije šezdesetih. Suočavajući javni život s pobunjeničkom privatnošću i zahtijevajući reprezentativan prostor za tu privatnu želju, ta vrsta revolta otvara put za pojedince i njihove želje, pomaže probiti stara društvena ograničenja i otvara mogućnost ključne povezanosti između privatne i javne aktivnosti. Ali kako uskladiti tezu Kristeve s činjenicom da, nakon revolucionarnih pokreta šezdesetih godina, prodor privatnosti u javni život doživljava katarzu s globalnom organizacijom javne sreće i da se to događa već više od dva desetljeća? Stoga se ne pozivam samo na poznate opservacije da su brojni sudionici pokreta šezdesetih danas izvršni pokretači suvremenog neoliberalnog kapitalizma i da su zahtjevi za jouissance pretvoreni u komercijaliziranu žudnju za ostvarenjem užitka u suvremenom zapadnom društvu. Posljedica takve komercijalne i ekonomske organizacije sreće također je ta da politika danas predstavlja način sistematizacije društava razvijenog kapitalizma, u kojima je svaki revolt neskriveno već unaprijed uključen u neoliberalnu organizaciju privatnih interesa. (1) Tako bismo mogli reći da jouissance našeg javnog života i participacije za nas predstavlja velik problem. Taj problem dakako ima više razloga, od komercijalizacije privatnosti, gdje su privatne težnje šezdesetih godina pronašle svoje konačno ostvarenje u suvremenoj proizvodnji i privatizaciji mašte od strane velikih zabavljačkih kooperacija. Drugi su razlog privatizirani protokoli, koji omogućuju paranoičnu suvremenost, u kojoj svatko svakoga može nadzirati / promatrati / u biti dislocirati preko te 'oslobađajuće' veze. Ali glavni se razlozi, prema mojem mišljenju, mogu pronaći u ispraznosti suvremenih demokratskih postupaka, u krizi reprezentacije i iskvarenosti onog oblika demokracije koja je, prema riječima Hardta i Negrija, već dosegla svjetske razmjere. (2) Unatoč građanskim inicijativama krajem šezdesetih godina, koje su proizišle iz utopističkih zahtjeva, i unatoč nizu zajednica prelaznog tipa koje su pronašle svoj dvoznačni put u politički prostor, možemo naslutiti razočaranje demokratskim načinima participacije i povezivanja. Na neki je način danas općenito prihvaćeno da se svaka zajednica, bez obzira na to koliko je alternativna i različita, kao i svaka inicijativa, bez obzira na to koliko je privatna po svojem značaju, izgubi u vlastitom postupku. Tako se čini da je nužno iznova i potpuno promisliti način suvremenog povezivanja i shodno tome odnos između privatnoga i javnoga kakav se uspostavlja kroz različite oblike političke aktivnosti.

II. Virtualna agora: Demokino

Nastavit ćemo s refleksijom uz pomoć projekta umjetnika Davideja Grassija(*) pod nazivom DemoKino. Projekt se sastoji od niza od osam virtualnih sjednica u obliku interaktivnih kratkih filmova: "Osam zakona predstavljeno je cyber-biračima u obliku kratkih filmova, koji prikazuju unutarnje monologe svojih protagonista "za i protiv". Birači glasovanjem vode lik kroz njegov dom na način koji podsjeća na parlament." (DemoKino, www.demokino.net) Filmovi prikazuju mladića koji u kratkim dijalozima (tekstove je napisao talijanski filozof Antonio Caronia) iznosi svoja stajališta o osam spornih etičkih dilema današnjice: pobačaju, genetičkim modifikacijama organizma, istospolnim brakovima, privatizaciji vodenih resursa, autorskim pravima, eutanaziji i kloniranju u medicinske svrhe. Svako od tih virtualnih zasjedanja ili kratkih filmova odvija se u određenom dijelu mladićeva stana, pri čemu kraj filma interaktivno određuju birači / gledatelji. Na kraju svake sjednice (filma) oni glasuju za ili protiv dotičnog pitanja, pri čemu većinski izbor određuje vrata u stanu koja će odvesti mladića do sljedeće dileme. Tako gledatelji zauzimaju stajalište o dotičnim pitanjima i o samom čovjeku, budući da ga usmjeravaju prema idućim vratima, koja ne vode samo u novu sobu unutar stana, već i u novu dilemu, film i virtualnu sjednicu. Stoga možemo također reći da je privatna geografija njegove svakodnevne rutine (odlazak na nužnik, pranje zuba, odmaranje, surfanje internetom, telefoniranje itd.) određeno na način sličan referendumu, koji vodi mladića kroz njegov privatni stan. Postoje dvije mogućnosti takvih "referenduma", koje nisu sasvim različite: ona virtualnih pojedinaca unutar virtualne zajednice i ona 'životnog' parlamentarnog odlučivanja u kino-dvorani. U neposrednoj suradnji nas gledatelja u projektu DemoKino (budući da glasujemo, izražavamo svoja stajališta i natječemo se s većinom ili manjinom u vezi s nekim aktualnim etičkim pitanjem), većina glasova ne samo da određuje narativu i geografski tijek filma, već nas privremeno čini sporazumnim dijelom zajednice birača. A ipak se na kraju projekta DemoKino naša suradnja u toj virtualnoj agori stavlja pod znak pitanja. Posljednji se film, naime, prikazuje bez obzira na tijek koji smo odredili i uopće ga nismo sami izabrali. U njemu vidimo klaunovu glavu koja se vrti i pritom zviždi poznatu melodiju, dok na ekranu stoji natpis: "A što ako vam sada kažem da je sve bilo unaprijed određeno?" Kada DemoKino dođe do kraja i završe sve virtualne sjednice, više nije jasno do koje je mjere naša neposredna jouissance unaprijed krivotvorena i simulirana. DemoKino lucidno ukazuje na simptome suvremene političke participacije. Upotrebom interaktivne forme kako bi praktički ostvarila utopiju neposredne participacije, projekt također razotkriva duboke probleme koji se javljaju u takvom obliku aktivnosti. Drugim riječima, on otkriva nemoguću vezu koja obilježava suvremeno političko odlučivanje. U čemu leži mogućnost našeg odlučivanja, to jest stvarnost naše participacije? Ima li naša veza ikakvoga smisla ako se čak i najneposredniji oblici suradnje između privatnoga i javnoga mogu izroditi u vlastitu parodiju? Kome zapravo pripada klaunov glas na kraju? I kako je moguće da se naša javna jouissance može tako brzo iscrpiti?

III. Samodostatnost postupka

Dakako, određeni stupanj krivotvorenja oduvijek je dio same političke aktivnosti. Svojim stajalištima o aktualnim političkim pitanjima, izraženim u unutarnjem monologu, čovjek na filmu zapravo utjelovljuje navodnu bit političke aktivnosti. U svojim promišljanjima o pobačaju, genetskoj tehnologiji, kloniranju, homoseksualnim brakovima itd. on iznosi moralne, etičke, filozofske, ekonomske i osobne argumente s različitih gledišta i time se postavlja na mjesto drugoga. Interaktivno glasovanje omogućava nama, gledateljima, da budemo politički aktivni sudionici: dakle, da mislimo za sebe i istodobno za drugoga. Opisujući njegove monologe, mogli bismo se poslužiti riječima filozofkinje Hanne Arendt gdje govori o činjenici da političko mišljenje uvijek predstavlja i mišljenja drugih. Upravo je to ono što čini mladić u projektu DemoKino - on razmišlja na politički način: "Uz pomoć mašte, a ne odričući se svojeg identiteta, morao bih se postaviti i na neko mjesto na ovome svijetu koje nije moje te oblikovati svoje mišljenje iz tog ugla. Čim više takvih gledišta uzmognem razmotriti, i čim bolje uzmognem zamisliti što bih mislio i osjećao kada bih bio na mjestu onih koji su ondje, tim bolje će se razviti moja sposobnost uvida (phronesis). (3) U politici se uglavnom radi o istinitosti činjenica kao rezultatu naše temeljne sposobnosti promišljanja, koja vodi do formiranja mišljenja. Samo je takva vrsta mišljenja diskurzivna i može nas povezati, to jest omogućiti nam da osobno uđemo u javnu sferu odlučivanja i aktivnosti. Upravo zbog njezine temeljne značajke, naime sposobnosti da se stavi u položaj drugoga, ovoj vrsti mišljenja neprestano prijeti potpuni raspad. Na primjeru laži u politici Hannah Arendt nas upozorava da se sloboda, koja nam omogućava da se stavimo u položaj drugoga i steknemo uvid, vrlo lako može pretvoriti u krivotvorenu slobodu. Mogli bismo reći da se glavna sloboda i problem fenomenologije aktivnosti nalaze u činjenici da u politici lažac ima prednost pred istinoljupcem: "Nitko, naime, ne stvara toliko sumnje i opasnosti u politici kao profesionalni istinoljubac; za razliku od njega, lažac se ne treba služiti tako dvojbenim sredstvima kao bi se nametnuo u političkom smislu, budući da ima tu prednost da već jest u središtu politike. Ono što govori nije tvrdnja, već je to uvijek djelovanje; on, naime, govori ono što nije jer želi promijeniti ono što jest." (4) Međutim, upravo su ta otvorenost i mogućnost ono što neprestano dovodi političku aktivnost u dvostruku opasnost. S jedne strane, politička se aktivnost može pretvoriti u vlastitu krivotvorinu, dok s druge strane nastoji nametnuti svoju vlast pripisujući si direktnu vezu s istinom. Javna participacija tako može uništiti i onu temeljnu igru koja je najbitnija za čovjekovu aktivnost: osjećaj za razlučivanje i opredjeljivanje između istine i laži. Činjenica da u politici lažac ima prednost pred istinoljupcem oduvijek je dio čovjekove slobode u povijesti političke aktivnosti, dio njegove mogućnosti da promijeni ono što jest ili govori ono što nije. Međutim, ta činjenica istodobno predstavlja opasnu granicu na kojoj se aktivnost pretvara u postupak, pri čemu laž postaje samoobmana i zapravo slika konstruirane istine. Čini se ipak da projekt DemoKino dotiče daleko više od tog starog razočaranja ključnim karakteristikama političke reprezentacije. Preko participacije gledatelja DemoKino ukazuje na nekoliko paradoksa aktualnog demokratskog odlučivanja, naizgled sve udaljenijeg od klasične koncepcije političkog uvida (phronesis), koji se stiče javnom aktivnošću. Iako nam se čini da DemoKino pokazuje idealnu sliku virtualne agore, gdje nam monolozi mladića čak omogućuju da interaktivno komuniciramo na neposredan način i doslovce se stavimo u položaj različitih argumenata, naposljetku smo iznenađeni klaunovom glavom i sumnjom koja nam otkriva da su naša sloboda i neposrednost naše aktivnosti možda već unaprijed zloupotrebljene. Taj se problem danas doživljava kao nepovjerenje prema umjetnom i vječito krivotvorenom demokratskom postupku (na primjer, u sve većoj apatiji birača i paradoksalnom vjerovanju da većina ljudi koji danas još glasuju pripada ekstremistima). Pritom se gubi reprezentativna snaga aktivnosti, to jest teatralna situacija koju aktivnost neprestano uspostavlja. Ono što se iskrivljava i krivotvori jest reprezentativni pomak od mene k drugome i od drugoga k meni. - Aktivnost može biti otvorena kao mogućnost tako dugo dok je uspostavljena kao temeljna tenzija ili međustanje, što je slično statusu sudjelovanja u kazališnoj predstavi: i za laž i za kazališnu predstavu vrijedi da je ispravan način laganja samo onaj istinoljupčev. Što to znači? U kazalištu, čin neposrednog obraćanja, ako se dogodi, sam po sebi nikada neće potaknuti odgovornost (na primjer, u izrazito lošim trenucima kazališne izvedbe, amaterskim predstavama ili političkom moraliziranju); on u najboljem slučaju može potaknuti nelagodu (ili sablazan). Odgovornost i jedinstvena jouissance opće komunikacijske situacije potaknute su nemogućnošću neposrednog obraćanja, koje se ne može iskazati ili testirati drugačije nego kroz predstavu. Svako javno obraćanje, dakle, nameće bitnu, ali i nemoguću odgovornost: Odogovoran sam jer je, čim mi se netko obraća, to već krivotvorina; a krivotvorina je upravo zato što mi se osoba može obratiti samo neposredno. Međutim, ta je međuovisnost između neposredne participacije i njezine krivotvorine ono što nam omogućuje da idemo dalje, ne samo pomoću slobode aktivnosti, već i pomoću mašte i utopije; ona omogućuje otkrivanje budućnosti i njezinih alternativnih mogućnosti. Ta odgovornost danas nije izgubljena samo zato što se temeljna fenomenologija političke aktivnosti može vrlo lako povezati s formalnom i blještavom slikom političkog spektakla, PR-proizvoda s distanciranim i autorefleksivnim postupcima, već tu postoji i nešto problematičnije. U toj predstavi možemo prepoznati suvremene forme takozvane 'demokratske' suverenosti, koja se cijelo vrijeme pokušava uspostaviti kao samostalna u odnosu na postojeće društveno biće: čista efikasna predstava, u kojoj više nema tenzije između mene i mjesta drugoga, već samo regulirano i opsesivno ustrajanje na odnosu koji više ne postoji. Upravo je to ustrajanje na odnosu koji više ne postoji ono što obilježava mnoge apsurdne 'komplikacije u postupku', na primjer pijanistički skandal u talijanskom parlamentu, na koji se između ostaloga referira projekt DemoKino. Pijanisti su parlamentarci koji igraju ulogu odsutnih kolega tako što pritišću njihove glasačke tipke umjesto njih. Iako na prvi pogled apsurdan, taj primjer otkriva daleko više - stupanj autonomije čitavog demokratskog postupka, u čijoj se samodostatnosti izgubila svaka odgovornost i povezanost. U tom smislu možemo protumačiti i kratki film na kraju projekta DemoKino, kada se nakon cijelog procesa glasovanja i interaktivne suradnje pojavi klaunova glava s natpisom: "A što ako vam sada kažem da je sve bilo unaprijed određeno?" Bilo bi kratkovidno protumačiti tu bizarnu sliku samo kao otkriće da neko veliko Drugo vuče konce iz pozadine - otkriće onog iskonskog diktatorskog glasa, koji u početku ojača naše glasove, ali ih naposljetku proguta. Tu se, naime, ne radi o nekom Drugom koje stoji iza procesa i unaprijed upravlja svime, već o činjenici da proces postaje svrha sebi samome. Slično Kafkinoj priči U kažnjeničkoj koloniji, gdje stroj upisuje svoje presude direktno na tijelo kažnjenika, veliko Drugo sada progovara usred našeg postupka, upravo onda kada je naša sloboda ostvarena u najvećoj mjeri. Paranoične priče o uroti tek su površinski sloj problematičnosti veza i na neki se način još uvijek mogu popraviti, budući da se još uvijek mogu locirati. Ali današnji problem s pitanjem "A što ako vam sada kažem da je sve bilo unaprijed određeno?" zapravo je u tome što je to pitanje srž suvremenog postupka. To je pitanje transparentna semiotika suvremenog političkog govora, gdje je reprezentativni govor zamrznut u šutnju političkog postupka; autoritarno podrijetlo laži koja se pretvorila u istinu ne može se više pronaći. Ono što nam se naposljetku otkriva jest kazalište u kojemu su sve uloge briljatno odglumljene, ali savršenost postupka više ne ostavlja nikakvog prostora za aktivnost (čak ni gledateljsku), bez obzira na sve glasačke tipke koje smo pritisnuli. Kada do toga dođe, gubi se svaka mogućnost da se stavimo na mjesto drugoga. Čistoća postupka više ne ostavlja mjesta poziciji i opoziciji; potrebno je zauzeti novo stajalište i prema suglasnosti i prema pobuni. Kada se ta reprezentativna povezanost između privatnog i javnog, koja potiče aktivnost, zamrzne u samodostatnosti postupka, postaje nemoguće staviti se na mjesto drugoga. Sada još samo surađujemo, ali naša suradnja više ništa ne proizvodi.

IV. Biopolitika unutrašnjosti

Međutim, postoji i drugi problem koji suvremenu političku aktivnost i participaciju dovodi u vrlo specifičnu dilemu. Kako je moguće da suradnja baš ništa ne proizvodi - danas, kada se sve više suočavamo s višeslojnim i alternativnim načinima povezivanja? Kakva je danas priroda jouissance privatnoga, koja se tako lako može izokrenuti u iscrpljenost? Zašto se naše veze čine tako krivotvorenima? Razmotrimo iznova situacije iz osam virtualnih sjednica projekta Demokino. U svakoj od njih mladić razmišlja u svojem privatnom stanu o suvremenim dilemama koje se dotiču života kao takvog, koje mogu pripadati privatnom životu ili životu prirode i samih stvari (prava klonova, homoseksualni brakovi, kloniranje u medicinske svrhe, pobačaj, vodeni resursi). On nudi razne argumente za i protiv, a naposljetku smo mi ti koji odlučuju o kraju sjednice interaktivnim glasovanjem. Čovjek iz projekta DemoKino tako je donekle nalik na stanovnika Schillerove estetske države, koji tiho razgovara sam sa sobom u svojoj sobi, a sa cjelokupnim čovječanstvom kada iziđe iz nje. Virtualna agora se, dakle, približava Schillerovu idealu estetske države, koja je ostvarenje volje cjeline kroz pojedinca. Pojedinac je uključen u političko odlučivanje putem interaktivnosti unutrašnjega i izvanjskoga ili, kako kaže Schiller, "napreduje sa smirenom nevinošću kroz najsloženije odnose i tako ne treba narušiti ničiju slobodu kako bi potvrdio svoju, niti odbaciti svoje dostojanstvo kako bi pokazao blagost i milosrđe." (5) Promatranje mladićevih monologa i interaktivna participacija gledatelja, koji ga svojim glasovima pokreću šalju iz jedne prostorije njegova privatnog stana u drugu, na prvi je pogled također nalik na taj idealni odnos - budući da se odvija uz neposrednu participaciju privatne unutrašnjosti (mladića iz projekta DemoKino) i javne izvanjskosti (nas glasača). Ali Schiller zna da se ta vrsta odnosa može ostvariti samo u estetskoj državi: "U estetskoj državi čovjek se pokazuje drugome kao slika." (6) Rečeno današnjim rječnikom: idealan odnos može se postići samo brižljivo oblikovanim i smišljenim reprezentacijama (slikama) kakve se u romantizmu uspostavljaju prema pravilima estetskog odgoja, a danas se shvaćaju kao postupci transparentnosti i slojevi neoliberalne suradnje u odlučivanju. Iako susret s mladićevim unutrašnjim monologom i naša neposredna interaktivna suradnja predstavljaju naizgled idealnu političku situaciju javne aktivnosti, ona je zapravo daleko od ideala. Tu vrstu interaktivnosti između privatnog i javnog odlučivanja valja sagledati iz druge perspektive. Unutrašnji monolozi lika u projektu DemoKino, koji nam naizgled pružaju slobodu javnog odlučivanja o nizu pitanja, ukazuju na jedan vrlo problematičan aspekt suvremene politike. Iako je jedan od ključnih zahtjeva moderne političke aktivnosti bio ulazak unutrašnjeg života u javni život, ta vrsta zahtjeva, kao i svi odlučujući politički događaji, ustvari ima dva lica: "prostori, slobode i prava koje pojedinci stječu u sukobima sa silama centra uvijek su istodobno pripremali prešutno, ali sve veće upisivanje života pojedinaca u državni poredak (...)". (7) (Giorgio Agamben). Ulazak privatnoga u politiku tako zapravo nudi još konačniji argument u prilog suverenoj vlasti, nečemu čega se privatno kao takvo želi osloboditi. Tako mladić iz virtualnih sjednica projekta DemoKino otvoreno predstavlja svoja složena promišljanja i argumente o pitanjima koja se tiču samog života, a mi upravo o tim pitanjima odlučujemo neposrednim "da" ili "ne", uz pomoć glasačkih tipki. Ono što se u početku otkriva kao "idealna" situacija političkog odlučivanja, upravo je suprotno aktivnosti kao takvoj. Biološka datost postoje političko pitanje - ili, kako bi rekao Agamben, politika postaje biopolitika. Ono što iz toga nastaje jest potpuna politizacija svega (Karl Lowith), čak i naizgled neutralnih područja života. (8) Kada i sam život postane političko pitanje, onda on nema više nikakve veze s biti političke aktivnosti - uvid do kojeg dolazimo stavljajući se na mjesto drugoga. Biopolitička aktivnost nije aktivnost u smislu 'govorenja onoga što nije kako bi se promijenilo ono što jest'. Sam život, naime, nema tog reprezentativnog momenta jer ga uopće ne smije imati: nemoguće je staviti se na mjesto golog života nekog drugog i kada tu dođe do reprezentativnog momenta, onda već moramo govoriti o bio-vlasti. Goli život nije moguće odglumiti: možemo ga samo živjeti, provesti u djelo, aktivirati, potčiniti, voljeti ili izgnati. Upravo su te dileme u srži naše današnje političke participacije. Tako je na neki način svaka vrsta suverenog i samodostatnog demokratskog odlučivanja vrsta javno legitimiranog nasilja; odlučivanje postaje potpuno nemoguće, budući da je iskonska politička mudrost (phronesis) u tom slučaju sasvim nemoćna. Ulaskom života u političku arenu neposrednost postaje samo drugo lice samodostatnog postupka, koji se pretvorio u jedinu istinu aktivnosti. Ulaskom života u politiku krivotvorenje neposrednosti postalo je dvostruko: prvo, kao postupak suradnje, koji je odavno samodostatan te je izgubio svoju napetu performativnu povezanost, i drugo, kao čisti iluzionistički teatar stavljanja sebe na mjesto drugoga, budući da je nemoguće staviti se na mjesto života nekog drugog.

III.

(*) In June 2007 Davide Grassi changed his name in Janez Janša.
(1) Centar još uvijek nije tocno svjestan toga gdje je gerila, ali je njegov sustav raširen na takav nacin da se svaka gerila, koliko god bila neznatna, može organizirati i reprezentirati.
(2) Hardt & Negri: Multitude: The global crisis of democracy effects any goverment on the world.
(3) Hannah Arendt: Istina i laž u politici, prev. Filip Višnjic, Beograd, 1994.
(4) Ibid.
(5) Friedrich Schiller: Über die ästhetische Erziehung des Menschen (1793./94.).
(6) Ibid.
(7) Giorgio Agamben: Homo Sacer, Sovereign Power and Bare Life, Stanford University Press, 1998, str. 121.
(8) Ibidem.